U znaku žena

Pedeseti ljetni operni festival u Macerati, od 18. srpnja do 10. kolovoza, odvijao se u znaku žena. Nakon sloganâ Učenici i učitelji prvoga festivalskog izdanja pod vodstvom novoga ravnatelja, mladoga redatelja Francesca Michelija, prije dvije godine i prošlogodišnjega, pod sloganom Zidovi i podjele, ove je godine, za jubilej, festival posvećen ženama jer opera je žena. Trima produkcijama dirigirale su žene: Aidom Engleskinja Julia Jones, Toscom Koreanka Eun Sun Kim i Traviatom Talijanka Speranza Scappucci. Poseban svečani koncert priređen je u čast sopranistici Aniti Cerquetti, rodom iz Montecosara u okolici Macerate.

Pedeseto izdanje doživio je festival započet 1921. u neobičnom i jedinstvenom prostoru – sferisteriju, elipsastom amfiteataru u neoklasičnom stilu, izgrađenu 1829. za sportske igre i borbe s bikovima. Dogradnjom velikog zida nasuprot gledalištu 1914. i uvođenjem elektrike postignuta je odlična akustika za operne predstave. Godine 1921. grof Pieralberto Conti organizirao je prve izvedbe Aide za svoju obožavanu sopranisticu i buduću suprugu Franciscu Solari. Produkcija je postigla golem uspjeh i izvedena sedamnaest puta. No, Gioconda iduće godine nije doživjela uspjeh pa je operna stagiona zamrla.                

Prizor iz Aide / Snimio Alfredo Tabocchini

Markežanin Carlo Perucci obnovio ju je 1967. i otad je festival Sferisterio operna meka te zaštitni znak grada Macerate i pokrajine Marche.

Duga i bogata povijest

Velika izložba, postavljena u nekoliko gradskih prostora, i opsežna monografija svjedoče o slavnim danima festivala na kojemu su nastupali najpoznatiji svjetski pjevači u doba najveće slave, od, primjerice, Marija Del Monaca, Giuseppea di Stefana, Alda Prottija i Antoniette Stelle do Luciana Pavarottija, Placida Dominga, Josea Carrerasa, Montserrat Caballe, Raine Kabaivanske i Katije Ricciarelli. Od hrvatskih umjetnika sudjelovali su mezzosopranistica Biserka Cvejić kao Amneris 1971, balerina Vjera Marković u Romeu i Juliji 1979. i Labuđem jezeru 1983. te sopranistica Lana Kos na koncertu prije dvije godine.

Mario Del Monaco bio je, kao Otello, protagonist obnove festivala 1967. pa je prije dvije godine njemu u čast priređen spomenuti koncert. To je potaknulo zamisao i projekt Genius loci s koncertima u čast slavnim pjevačima iz pokrajine Marche. Prošle godine slavilo se možda najslavnijega, tenora Beniamina Giglija, čiji se koncert u Sferisteriju 1927. još pamti. U pokrajini Marche rođeni su još Franco Corelli, Renata Tebaldi, Sesto Bruscantini i Anita Cerquetti.

Anita Cerquetti upamćena je, unatoč kratkoj karijeri, kao jedna od najvećih verdijevskih pjevačica 20. stoljeća. Karijera joj je trajala tek desetak godina. Debitirala je 1951. u Spoletu kao Aida i naprečac osvojila Italiju. Bile su to 1950-e, doba vladavine Marije Callas. Dramskim sopranom osebujne boje i prodorne snage ostvarivala je jednu za drugom najteže uloge: Abigaillu u Nabuccu, Leonoru u Trubaduru i Moći sudbine, Giocondu, Toscu, Elenu u Sicilijanskoj večernji. Svjetsku pozornost privukla je 1958, kada je zamijenila Mariju Callas u ulozi Norme u Rimskoj operi nakon skandala što ga je Callas izazvala prekidom predstave u nazočnosti predsjednika republike. No i sama Cerquetti ubrzo je sagorjela i povukla se sa scene – zbog zdravstvenih i osobnih razloga, što sama nije nikada do kraja razjasnila. 83-godišnja gospođa bila je nazočna svečanom koncertu na kojem je evocirana njezina karijera, a arije iz njezina repertoara pjevale su protagonistice (opera je žena!) ovogodišnjih mačeratanskih predstava.

Od starih predstava ponovljena je Verdijeva Traviata iz 1992, u režiji Henninga Brockhausa s antologijskom scenografijom Josefa Svobode. Razlomljena zrcala odražavaju slikarije na podu koje se mijenjaju po prizorima i dramskim situacijama. Najljepša je i najimpresivnija moneovska slika cvijetne livade po kojoj se kreću Violetta i Germont u velikome duetu druge slike. Glavne uloge tumačili su Jessica Nuccio kao Violetta, Antonio Gandìa kao Alfredo i Simone Piazzola kao Germont.

Festival Sferisterio među prvima se u Italiji okrenuo modernijim scenskim uprizorenjima. Od dviju ovogodišnjih premijernih produkcija, Puccinijeva Tosca u režiji Franca Ripe di Meane nije bila posebno inventivna. Specifičan prostor izdužene pozornice sferisterija stalni je izazov da se taj veliki prostor nečim ispuni, što je di Meana pokušao crkvenim i procesijama vojnika. Svojevrsni političko-povijesni vremeplov bio je izražen kostimima Silvije Aymonino, koji su se, kroz tri čina, stilski mijenjali od klasicizma do današnjih dana. Sama Tosca, koja Scarpiju ustrijeli iz pištolja, bila je, pak, stalno u svevremenskoj plavoj toaleti! Njezina smrt na kraju, u zaleđenoj pozi, bez skoka u bezdan, nikoga nije zadivila, tako da su režija pa čak i dirigentica Eun Sun Kim – unatoč preciznom i muzikalnom, ali možda za Puccinija nedovoljno vehementnu dirigiranju – izazvali poneki povik bu, režija zasluženo, a dirigentica ipak nepravedno.

Sopranistica Susanna Branchini kao Tosca uspijevala je ulogu pjevački držati pod kontrolom, ali će je morati još tehnički dotjerati ako je želi dulje pjevati. Oduševila je nadahnutom interpretacijom arije u drugom činu, što je bio vrhunac predstave. Glasovno sjajan i atraktivan Cavaradossi bio je tenor Luciano Ganci, kao i bariton Marco Vratogna u ulozi Scarpije.

Osuvremenjena Aida

Verdijeva Aida doživjela je u Macerati preobrazbu od produkcije u stilu 19. stoljeća kakva je bila prva, povijesna izvedba 1921, do današnje priče iz laptopa, u režiji Francesca Michelija. Naime, na sredini pozornice bio je veliki rastvoreni laptop čije su dvije bijele plohe služile kao zaslon za neprekidne projekcije crtežâ Francesce Ballarini. Crteži s karakterističnim stilizacijama egipatske simbolike, ornamentike i koloristike, uz elemente stripa, davali su odgovarajući karakter operi koja sadrži i spektakularne i komorne prizore. Prostor laptopa bio je poprište drame protagonistâ, dok je prostor sa strane pripao odličnom, zvonkom Markeškom opernom zboru V. Bellini, koji je, uz Zakladni markeški regionalni orkestar, Scensku glazbu Salvadei i Dječji zbor D. Zamberletti, rezidencijalni ansambl festivala.

Sopranistica Fiorenza Cedolins bila je pjevački izvrsna u naslovnoj ulozi. Dodatno ju je scenski razradila ženstvenom igrom i pokretima, što vizualno dobro djeluje na velikom prostoru. Bila je i predvodnica ovogodišnje humanitarne akcije festivala Aida za etiopske žene, kojom se prikupljao novac za poboljšanje uvjeta života, dostupnost vode i stvaranje mogućnosti za zapošljavanje žena u Etiopiji. Svečanost opere u Macerati, s rasprodanim zadnjim izvedbama, uveličali su još i mezzosopranistica Sonia Ganassi kao dojmljiva Amneris te vrlo dobar tenor Sergio Escobar kao Radames i bariton Elia Fabbian kao Amonasro. Poseban ukras predstave bila je mala uloga Glasnika u tumačenju poznatoga tenora Nazzarena Antinorija. I bas Giacomo Prestia upotpunio je tu podjelu kao Ramfis iz čijeg se laptopa drevna operna priča prelijevala na scenu i u dojmove gledatelja kao magični znak ljetnih opernih festivala na otvorenom.